20161203

Mario Benedeti: Drugo Ja

Eržebet Korb: Alterego (1920)
U pitanju je sasvim običan mladić: na pantalonama su mu se ocrtavala kolena, čitao je pričice, bučno jeo, čačkao nos, hrkao za vreme spavanja i zvao se Armando. Običan u svakom pogledu, osim u jednom: imao je Drugo Ja.

Drugo Ja imalo je nečeg pesničkog u pogledu, zaljubljivalo se u glumice, obazrivo lagalo i zanosilo se predvečerjima. Mladića je Drugo Ja prilično zabrinjavalo, a i pred drugovima mu je bilo nezgodno. S druge strane, Drugo Ja bilo je setno i zato Armando nije mogao da bude tako običan kao što je želeo.

Jednog popodneva Armando je došao umoran sa posla, skinuo cipele, lagano promrdao prste na nogama i uključio radio. Začuo se Mocart, ali je mladić zaspao. Kada se probudio, Drugo Ja je neutešno plakalo. U prvi mah mladić nije znao šta će, ali se ubrzo rasani i pošteno izgradi Drugo Ja. Ono nije ništa reklo, ali sutradan se ubilo.

20160908

Ksenija Anastasijević: Beleška o Bajronu


(George Gordon, Lord Byron)
1788—1824.

Tomas Filips:
Lord Bajron u albanskoj
nošnji (1813)
Gotovo u svim nacionalnim literaturama bajronizmu pripada posebno poglavlje. U Rusiji je, na primer, jedan neobično plodan period književnosti, na čijem su početku Puškinove „južne poeme“, a Ljermontovljev poetski roman Junak našeg doba i Turgenjevljeve drame na samom kraju, pod presudnim uticajem lorda Bajrona. A slično je stanje i u drugim literaturama, — jednom delu nemačke i francuske, u poljskoj takođe, pa i u našoj romantičarskoj književnosti, u kojoj je Branko Radičević (čak i na jedan sasvim spoljašnji način: odevanjem i stavom) izvodio svoj imitatio Byroni i, razuzdanošću isto kao i splinom svoje lirike, nastojao ili samo mislio „Birona stići“. Evropa je dugo posle iznenadne pesnikove srnrti u Misolongiju, sve do polovine prošloga veka, davala epigone, tako da je Bajron svojim uticajem obeležio celu jednu epohu, koja počinje negde pred kraj Napoleonovih ratova. U Engleskoj, međutim, oduševljenje Bajronom trajalo je svega četiri godine, o čemu, ne bez ironije, jedan njegov savremenik kaže: „Reči jedva mogu da preuveličaju ludost koja je vladala 1812, kada su igranje valcera i lord Bajron ušli u modu.“

20160903

Božidar S. Nikolajević: Leonardo da Vinči

Božidar S. Nikolajević:
Leonardo da Vinči
Božidar S. Nikolajević
LEONARDO DA VINČI
(Liber, Beograd, 2006, broš, 84 str. + VIII tabli u boji)

Cena: 250,00

Prof. dr. Božidar S. Nikolajević, osnivač katedre za istoriju umetnosti na beogradskom Univerzitetu, autor je prve srpske monografije o Leonardu da Vinčiju. Ova knjiga, iako pisana početkom XX veka (izdanje Kolarčeve zadužbine 1907. godine), na najbolji način predstavlja savremenim čitaocima jednog od najvećih umetnika Renesanse i otkriva one detalje iz Leonardovog života koji su kasnije nepotrebno mistifikovani. 

20160719

F. M. Dostojevski: Ogled o buržuju (odlomak)

Ali zašto — ja se stalno vraćam na ono ranije — zašto se buržuj još uvek nečega plaši, kao da nije najbolje raspoložen? Čega ima da se boji? Brbljivaca, frazera? Ta on će ih jednim udarcem noge sve poslati do đavola. Zaključaka zdravog razuma? Ali pokazalo se da razum ne vredi pred stvarnošću, a, pored toga, sada i najrazumniji i najučeniji počinju da tvrde kako nema zaključaka zdravog razuma, da zdrav razum i ne postoji na svetu, da se apstraktna logika ne može primeniti na ljudski život, da postoji samo Ivanov, Petrov, Gustavov razum, a zdrav razum nikad nije postojao — da je to prosto neosnovana izmišljotina osamnaestoga veka. Koga se boji? Radnika? Pa i radnici su svi u duši sopstvenici: sav njihov ideal je u tome da postanu sopstvenici i da steknu što više mogu; takvi su po prirodi. A priroda čoveku nije data bez svrhe! Sve se to vekovima gajilo i vaspitavalo. Nacionalnost se ne može lako izmeniti, nije se lako odvojiti od vekovnih navika koje su vam ušle u krv. Boje se zemljoradnika? Pa francuski seljaci su arhisopstvenici, najfanatičniji sopstvenici, to jest najbolji i najsavršeniji ideal sopstvenika, kakav se samo može zamisliti. Komunista? Ili, najzad, socijalista? Ali taj svet je u svoje vreme mnogo proigrao, i buržuj ga udno duše silno prezire. Prezire ga, a ipak ga se boji. Eto, najzad, njih se on i dan-danas boji.

20160717

Herman Hese: Moja vera

Herman Hese (1877-1962)
Svoju veroispovest izložio sam ne samo u povremenim člancima nego sam takođe, pre nešto više od deset godina, pokušao da svoju veru napišem u jednoj knjizi. Knjiga se zove „Sidhartha“, a njenu versku sadržinu često su ispitivali i diskutovali indijski studenti i japanski sveštenici, ali ne i njihove hrišćanske kolege.
To što moja vera u toj knjizi nosi indijsko ime i ima indijsko lice, nije nikakav slučaj. Religiju sam doživeo u dva oblika, kao dete i unuk pobožnih čestitih protestanata, i kao čitalac indijskih otkrovenja, među kojima na vrh stavljam Upanišade, Bhagavad Gita i Budine govore. Ni to, takođe, nije nikakva slučajnost što sam, odrastao usred pravog i živog hrišćanstva, prva buđenja neke religioznosti doživeo u indijskom uobličenju. Moj otac, kao i moja majka i njen otac, čitavog života su bili u službi hrišćanske misije u Indiji, pa iako je tek u jednom od mojih rođaka i u meni izbilo saznanje da ne postoji prvenstvo među religijama, ipak je već kod oca, majke i dede postojalo ne samo bogato i dosta temeljno poznavanje indijskih verskih oblika već takođe i izvesna, samo upola priznata simpatija prema tim indijskim oblicima. Takođe sam duhovno indijstvo od detinjstva udisao i doživljavao potpuno isto kao i hrišćanstvo.

20160611

Sergej Jesenjin: Autobiografija

Sergej Jesenjin sa Isidorom Dankan
i njenom ćerkom Irmom
Rodio sam se 1895. godine, 21. septembra, u Rjazanskoj guberniji, srezu Rjazanskom, Kozminskoj oblasti, u selu Konstantinovu.
Kad mi je bilo dvije godine dali su me na odgoj prilično imućnom djedu po majci, koji je imao tri odrasla neoženjena sina s kojima sam proveo gotovo čitavo svoje djetinjstvo. Moji su ujaci bili prijeki i smioni momci. Kad mi je bilo tri i po godine posadili su me na konja bez sedla i potjerali ga u galop. Sjećam se da sam se gadno uplašio i čvrsto sam se držao za grivu. Zatim su me učili plivati. Jedan me od njih (ujak Saša) uzimao u čamac, udaljavao se od obale, skidao s mene rublje i bacao me u vodu, kao štene. Uplašeno i nevješto pljeskao sam rukama i sve dok se ne bih zagrcnuo on je vikao: „Eh! Mrcino! Nisi ni za što!“ „Mrcina“ za njega bijaše ljubezna riječ. Kasnije, u osmoj godini, drugome sam ujaku često služio kao lovački pas i plivao po jezeru za ustrijeljenim divljim guskama. I po drveću sam se sasvim dobro verao. Među djecom uvijek sam bio kolovođa, velika svađalica i vječito pun ogrebotina. Za nestašluke me psovala jedino baka a djed me ponekad i sâm podstrekavao na tuču govoreći baki: „Ti mi ga, ludo, ne diraj, tako će ojačati!“ Baba me neobično voljela i njenoj nježnosti nije bilo granica. Svake su me subote kupali, sjekli mi nokte i uljem za kandilo mazali kosu, jer nijedan češalj nije ulazio u kudrave vlasi. Ali ni ulje nije mnogo pomagalo. Uvijek sam se drao koliko me grlo nosilo, pa čak i danas subotom imam neko neprijatno osjećanje.

20160403

Jovan Rajić (1726-1801)

Jovan Rajić (1726-1801)
Ruski uticaj. Rajić najpotpunije predstavlja prelaznog pisca XVIII v. u našoj književnosti: s jedne strane, on nastavlja tradicije vezane za crkvu, a s druge, traži nove puteve. On je najizrazitiji predstavnik ruskog uticaja u našoj literaturi. U početku XVIII v. Račani su nastavljali tradicije stare srpske književnosti, na srpskoslovenskom jeziku. Međutim u isto vreme Srbi su došli, preko crkve, škola i knjiga, u bliži dodir sa Rusijom. Srpska crkva u Ugarskoj, u velikoj opasnosti od unije, tražila je pomoći od ruske pravoslavne crkve. Stare srpske crkvene knjige počele su nestajati, a na njihova mesta pojavljivale su se ruske crkvene knjige. Tako je ruskoslovenski jezik počeo da zamenjuje srpskoslovenski. Veze sa Rusijom postajale su sve tešnje. Ruski sinod poslao je Srbima učitelja Maksima Suvorova koji je osnovao „Slavjansku školu“ u Karlovcima (1726), i docnije Emanuila Kozačinekog sa još nekoliko učitelja, koji su stvorili „Latinsku školu“ (1733) opet u Karlovcima. Obe ove škole, bogoslovsko-učiteljskog karaktera, bile su veoma kratkoga veka, ali su ipak značile nešto za srpsku crkvenu kulturu. U isto vreme srpski bogoslovi odlaze u Rusiju na školovanje, naročito u Duhovnu akademiju u Kijevu.
Ruske knjige u našoj crkvi, ruske škole i učitelji, obrazovanje naših ćaka u Rusiji, sve je to dalo jedan značajan rezultat u književnosti ugarskih Srba: ruskoslovenski jezik zamenio je skoro potpuno naš crkveni i nije ostao samo u crkvenim knjigama, nego je prešao u znatnoj meri i u dela svetovnog karaktera. Književnost, rađena na ruskoslovenskom jeziku, potpuno je lokalnog karaktera. Ograničila se samo na Srbe u Ugarskoj i dala samo bogoslovska i neka istorijska dela. Ona najbolje pokazuje, koliko je naš narod u XVIII v. bio na istorijskoj prekretnici: nove prilike su zahtevale da se tradicije napuštaju; novi putevi još nisu bili stvoreni. Radi održanja nacionalne kulture moralo se hitno uzimati sve što je moglo, bar za trenutak, da bude oslonac.