 |
| Sergej Jesenjin sa Isidorom Dankan i njenom ćerkom Irmom |
Kad mi je bilo dvije godine dali su me na odgoj prilično imućnom djedu po majci, koji je imao tri odrasla neoženjena sina s kojima sam proveo gotovo čitavo svoje djetinjstvo. Moji su ujaci bili prijeki i smioni momci. Kad mi je bilo tri i po godine posadili su me na konja bez sedla i potjerali ga u galop. Sjećam se da sam se gadno uplašio i čvrsto sam se držao za grivu. Zatim su me učili plivati. Jedan me od njih (ujak Saša) uzimao u čamac, udaljavao se od obale, skidao s mene rublje i bacao me u vodu, kao štene. Uplašeno i nevješto pljeskao sam rukama i sve dok se ne bih zagrcnuo on je vikao: „Eh! Mrcino! Nisi ni za što!“ „Mrcina“ za njega bijaše ljubezna riječ. Kasnije, u osmoj godini, drugome sam ujaku često služio kao lovački pas i plivao po jezeru za ustrijeljenim divljim guskama. I po drveću sam se sasvim dobro verao. Među djecom uvijek sam bio kolovođa, velika svađalica i vječito pun ogrebotina. Za nestašluke me psovala jedino baka a djed me ponekad i sâm podstrekavao na tuču govoreći baki: „Ti mi ga, ludo, ne diraj, tako će ojačati!“ Baba me neobično voljela i njenoj nježnosti nije bilo granica. Svake su me subote kupali, sjekli mi nokte i uljem za kandilo mazali kosu, jer nijedan češalj nije ulazio u kudrave vlasi. Ali ni ulje nije mnogo pomagalo. Uvijek sam se drao koliko me grlo nosilo, pa čak i danas subotom imam neko neprijatno osjećanje.
Tako je proteklo moje djetinjstvo. Kad sam odrastao htjeli su od mene stvoriti seoskog učitelja i zbog toga su me upisali u bogoslovno-učiteljsku školu, da bih kasnije završio i Moskovski pedagoški institut. Srećom, to se nije ostvarilo.
Stihove sam počeo pisati rano, u devetoj godini, no svjesno stvaranje počelo je u šesnaestoj ili sedamnaestoj. Neki stihovi iz tog vremena nalaze se u zbirci „Uranak“.
U osamnaestoj godini začudilo me što časopisi ne objavljuju pjesme koje sam im poslao, i otputovao sam u Petrograd. Tamo su me veoma srdačno dočekali. Najprije sam vidio Bloka, zatim Gorodeckog. Kad sam ugledao Bloka s mene je kapao znoj, jer sam prvi put vidio živa pjesnika. Gorodecki me upoznao s Kljujevom o kome do tada nisam ništa čuo. Postali smo veliki prijatelji, iako se u mnogo čemu nismo slagali.
Tih sam se godina upisao na univerzitet Šanjavskoga, ali poslije godine i po ponovo sam se vratio na selo.
Od suvremenih najviše su mi se svidjeli Blok, Bjeli i Kljujev. Od Bjeloga sam mnogo naučio u pogledu forme, Blok i Kljujev naučiše me lirici.
Godine 1919. objavio sam s nekim drugovima manifest imažinizma. Imažinizam je bio formalistička škola koju smo htjeli uvesti. No ta škola nije imala temelja i ugasla se sama od sebe, ostavivši za sobom istinu o organskim slikama u poeziji.
Mnogih svojih religioznih stihova i pjesama odrekao bih se sa zadovoljstvom, no one imaju veliko značenje kao put pjesnika do revolucije.
Od osme godine baba me vukla po raznim manastirima i zbog nje su se u nas stalno skupljali kojekakvi bogomoljci i bogomoljke i pjevali pobožne pjesme. Djed – naprotiv. Taj je volio potegnuti. I stalno je nekog đavola slavio.
Kasnije, kad sam otišao iz sela, dugo mi je trebalo da se snađem.
U godinama revolucije sav sam bio na strani Oktobra, no sve sam primao na svoj način: sa stanovišta seljaka.
U formalnom smislu sve se većma okrećem Puškinu.
Što se tiče ostalih autobiografskih podataka – oni su u mojim pjesmama.
Oktobra 1925. godine
Preveo: Zvonimir Golob