Nikos Kazancakis |
Dolazimo iz tamnoga ponora, završavamo u tamnome ponoru: svijetli razmak među njima zovemo Životom.
* * *
U dubokoj Šutnji, stojeći, bez straha, u patnji i igri, neprestano se uzdižući s vrha na vrh, iako znaš da visina nema kraja, pjevaj, lebdeći iznad Ponora, ovu magičnu uzvišenu inkarnaciju:
Vjerujem u jednoga Boga, Akritasa, Digenisa, koji je pod oružjem, koji pati, moćnog ali ne svemoćnog, borca na najudaljenijim granicama, vojskovođu samodršca u svim svijetlim silama, vidljivima i nevidljivima.