 |
| Džejms Džojs |
Stephen opazi kako se tri čaše digoše s pulta, dok su otac i obojica njegovih prijatelja pili u spomen svojih prošlosti. Sudbina ili temperament odvajahu ga od njih. Njegov duh kao da je bio stariji od njihova: hladno je slušao njihove prepirke, njihovo veselje i njihovo žaljenje kao što Mjesec hladno sja na mlađu Zemlju. U njemu nije vrio nikakav život, nikakva mladost, kao što je to vrilo u njima. On nije upoznao ni veselje drugarstva, ni snagu surovoga muškog zdravlja, ni sinovsku ljubav. U duši mu nije živelo ništa drugo osim hladne i okrutne pohote bez ljubavi. Djetinjstvo mu bijaše mrtvo ili izgubljeno, a s njim je umrla i njegova duša koja je bila sposobna za sitne radosti, i sad prolazi kroz život kao besplodna mjesečeva kora.
(James Joyce:
Mladost umjetnika, Zora, Zagreb, 1965)
