Ali zašto — ja se stalno vraćam na ono ranije — zašto se buržuj još uvek nečega plaši, kao da nije najbolje raspoložen? Čega ima da se boji? Brbljivaca, frazera? Ta on će ih jednim udarcem noge sve poslati do đavola. Zaključaka zdravog razuma? Ali pokazalo se da razum ne vredi pred stvarnošću, a, pored toga, sada i najrazumniji i najučeniji počinju da tvrde kako nema zaključaka zdravog razuma, da zdrav razum i ne postoji na svetu, da se apstraktna logika ne može primeniti na ljudski život, da postoji samo Ivanov, Petrov, Gustavov razum, a zdrav razum nikad nije postojao — da je to prosto neosnovana izmišljotina osamnaestoga veka. Koga se boji? Radnika? Pa i radnici su svi u duši sopstvenici: sav njihov ideal je u tome da postanu sopstvenici i da steknu što više mogu; takvi su po prirodi. A priroda čoveku nije data bez svrhe! Sve se to vekovima gajilo i vaspitavalo. Nacionalnost se ne može lako izmeniti, nije se lako odvojiti od vekovnih navika koje su vam ušle u krv. Boje se zemljoradnika? Pa francuski seljaci su arhisopstvenici, najfanatičniji sopstvenici, to jest najbolji i najsavršeniji ideal sopstvenika, kakav se samo može zamisliti. Komunista? Ili, najzad, socijalista? Ali taj svet je u svoje vreme mnogo proigrao, i buržuj ga udno duše silno prezire. Prezire ga, a ipak ga se boji. Eto, najzad, njih se on i dan-danas boji.
