Приказивање постова са ознаком Stanislav Vinaver. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Stanislav Vinaver. Прикажи све постове

20210816

Stanislav Vinaver: Anica Savić — Rebac

Hasan Rebac i Anica Savić — Rebac

U Beogradu je završila tragičnom smrću profesor Beogradskog Univerziteta Anica Savić — Rebac: prerezala je sebi žile u potištenosti za svojim nedavno preminulim mužem Hasanom Repcem. Anica Savić spada u red naših najučenijih i najkulturnijih žena. Njen je doktorski rad iz najabstruznije oblasti grčke filozofije: iz predplatonovske erotologije. Anica Savić je poznata kao pesnik, prevodilac i pisac filozofskih rasprava. Njeno znanje stranih jezika bilo je utančano. Prevodila je Tomasa Mana i druge savremene pisce. Prevela je Lukrecijev spev („O prirodi stvari“) sa latinskog u srpski jambski deseterac (s tim da je i prekoračivala pet stopa). Taj prevod nosi obeležje izvanredne erudicije i toplog nadahnuća. Prevela je na nemački Njegoševu „Luču Mikrokozma“, može se reći u potpuno adekvatne stihove. Jamb ju je najviše privlačio kao stih na koji je Laza Kostić smatrao da treba prevoditi strane klasičare kod nas, (a naročito Šekspira) da bi se izbegla neumitna trohejska tromost, koja vodi u neku vrstu guslarske zapevke. Partizanske narodne pesme prevela je Anica Savić na engleski, vrlo spretno. Članci njeni iz raznih oblasti naše književnosti, uglavnom teže da objasne po koje zamršeno pitanje iz verskoga života, iz verskoga stava naših pisaca, iz prostonarodnog genija. U svim ovim radovima Anica Savić pokazala je vidovitost, erudiciju i znatan dar pesničkog oblikovanja.

20181027

Stanislav Vinaver: Miramar

Maksimilijan I (levo), mlađi brat Franca Jozefa I,
meksički car (1864-1867), i pripadnici streljačkog voda,
koji su 19. juna 1867. godine izvršili nad njim smrtnu
kaznu po naređenju Benita Huareza (desno)
[...] Miramar. To je dvorac Maksimilijana Austrijskog, koji se ovde povukao u svoje setno ludilo. Daleko od sveta, pred sobom je imao more, — vrt talasa, za sobom vrt zelenoga bilja.
Dvorac se strmo nadneo. Posetili smo ga. Razgovarali smo se s tim starim, davnim Maksimilijanom od Austrije. On je tu, na slikama: miran i religiozan, sa plavom bradom, plavim zaliscima. Ali je plašljiv. Njegova religioznost nije stvaralačka. Nije gorko istraživačka. On se povukao, živi tiho, sanja jedan san bez veličine. Ali čudan. San zaborava. Tako neki veliki umorni aristokrata dovikuje nam: »Ostavite me! Zaboravite me! Vi tražite od mene da postanem, da se preobrazim u pastira naroda, da iskujem zvonke rečenice o dužnosti. Ja hoću mira, ja neću carstva.«