 |
| Nikos Kazancakis |
Dolazimo iz tamnoga ponora, završavamo u tamnome ponoru: svijetli razmak među njima zovemo Životom.
* * *
U dubokoj Šutnji, stojeći, bez straha, u patnji i igri, neprestano se uzdižući s vrha na vrh, iako znaš da visina nema kraja, pjevaj, lebdeći iznad Ponora, ovu magičnu uzvišenu inkarnaciju:
Vjerujem u jednoga Boga, Akritasa, Digenisa, koji je pod oružjem, koji pati, moćnog ali ne svemoćnog, borca na najudaljenijim granicama, vojskovođu samodršca u svim svijetlim silama, vidljivima i nevidljivima.
Vjerujem u nebrojene, privremene maske sto ih je kroz stoljeća uzeo Bog i iza njegova neprestanoga tijeka razabirem nerazrušivo jedinstvo.Vjerujem u njegovu budnu i tešku borbu koja kroti i oplođuje tvar — živototvorni izvor biljaka, životinja i ljudi.
Vjerujem u čovječje srce, zemljano gumno na kojemu se danju i noću Akritas bori sa smrću.
»U pomoć!« vičeš, Gospode, »U pomoć!« vičeš, Gospode, i ja slušam.
U meni preci i potomci i sve rase i čitava zemlja, svi mi sa strahom, s veseljem slušamo tvoj Krik.
Sretni svi koji čuju i hitaju da te oslobode, Gospode, i koji kažu: »Samo ja i ti postojimo.«
Sretni svi koji su te izbavili, koji se združuju s tobom, Gospode, i koji kažu: »Ja i ti smo jedno.«
I tri puta sretni svi koji mogu nositi, a da se pritom ne prigibaju, na svojim leđima, veliku, uzvišenu, zastrašujuću tajnu:
Čak ni to jedno ne postoji!
Izvor: Nikos Kazandzakis - Askeza, Salvatores Dei (GZH, Zagreb, 1981)