20170107

Ana de Noaj: Smrt govori čoveku...

Filip de Laslo: Grofica Ana de Noaj (1913)
Evo ste dosta trpeli, jadni čoveče,
dosta upoznali ljubav, želju i odvratnost,
oštrinu htenja i ukočenost sna,
ponos što ste živi i što, uspravni, plačete...

Šta hoćete da spoznate još krasnije
od slasti dana koje ste proživeli,
ostavite vreme, ostavite kuću i sto,
bićete bez oplakivanja i straha što ste došli.

Ispuniću vaše srce, ruke i vaša usta
počinkom tako dubokim, toplim i tako teškim,
da sunce i kiša i oluja divlja
probuditi vam neće ni dušu niti krv.

— Sirota dušo, ko onda kad još ne beste rođeni,
bićete puni sene i zaborava dragog,
drugi će tada ići kroz surove dane,
plačuć na dlanu ruku, kraj kreveta i grobova.

Drugi će ići svladani vrtoglavicom bolnom,
ljubavima dubokim i sudbinom gorkom,
a vi ćete tada biti sok u stabljikama,
ruža u ružičnjaku i u moru sô.

Drugi će ići ranjeni čežnjama i snima,
i njihove će kretnje u zraku stvarat bol,
ali vi znati nećete da se jutro diže,
da treba opet živet, da sviće, da je dan.

Oni će ići držeć dušu u posrtanju,
teturajuć kô čovek koji omamljen je vinom;
— A vi ćete biti tada u mojoj večnoj noći,
u mojoj mirnoj kući, u mom Božanskom vrtu.

(Preveo s francuskog: Frano Alfirević)

* * *

Ana de Noaj (1876-1933), francuka pesnikinja rumunskog porekla, prva žena komandant Legije časti, prijateljica Marsela Prusta, Andre Žida, Pol Valerija i Žan Koktoa, napisala je tri romana, autobiografiju i nekoliko pesničkih zbirki. Bila je inspiracija mnogobrojnim umetnicima, pa je sačuvano više njenih portreta od kojih je najpoznatiji onaj koji je izradio Filip de Laslo 1913. godine.