 |
| Sergej Jesenjin sa Isidorom Dankan i njenom ćerkom Irmom |
Kad mi je bilo dvije godine dali su me na odgoj prilično imućnom djedu po majci, koji je imao tri odrasla neoženjena sina s kojima sam proveo gotovo čitavo svoje djetinjstvo. Moji su ujaci bili prijeki i smioni momci. Kad mi je bilo tri i po godine posadili su me na konja bez sedla i potjerali ga u galop. Sjećam se da sam se gadno uplašio i čvrsto sam se držao za grivu. Zatim su me učili plivati. Jedan me od njih (ujak Saša) uzimao u čamac, udaljavao se od obale, skidao s mene rublje i bacao me u vodu, kao štene. Uplašeno i nevješto pljeskao sam rukama i sve dok se ne bih zagrcnuo on je vikao: „Eh! Mrcino! Nisi ni za što!“ „Mrcina“ za njega bijaše ljubezna riječ. Kasnije, u osmoj godini, drugome sam ujaku često služio kao lovački pas i plivao po jezeru za ustrijeljenim divljim guskama. I po drveću sam se sasvim dobro verao. Među djecom uvijek sam bio kolovođa, velika svađalica i vječito pun ogrebotina. Za nestašluke me psovala jedino baka a djed me ponekad i sâm podstrekavao na tuču govoreći baki: „Ti mi ga, ludo, ne diraj, tako će ojačati!“ Baba me neobično voljela i njenoj nježnosti nije bilo granica. Svake su me subote kupali, sjekli mi nokte i uljem za kandilo mazali kosu, jer nijedan češalj nije ulazio u kudrave vlasi. Ali ni ulje nije mnogo pomagalo. Uvijek sam se drao koliko me grlo nosilo, pa čak i danas subotom imam neko neprijatno osjećanje.